Nikad nije bilo teže pisati uvodnik nego ovog ožujka… Mjesec u kojem obilježavamo Svjetski dan socijalnog rada. Kada posebno naglašavamo važnost struke i naše uloge u društvu. I mjesec u kojem se obilježava Međunarodni dan žena kao dan prisvajanja onoga što je naše, simbol borbe za svoja prava (isprike kolegama). I treći mjesec napetosti i nesigurnosti rada u Zavodu. Mjesec u kojem svako malo kapne informacija, odluka, uredba, uputa koja uznemiri i poljulja ono što smo smatrali da je važno i da je naše.

Neki mudriji su rekli kako ne dolaze sve oluje da bi uzdrmale život, neke dolaze da očiste put (P. Coelho). Neki izazovi koji su pred nama su prilika da naučimo, izdignemo se iznad i pokažemo puninu svog poziva. Jer socijalni rad je poziv. Vjerujemo da usprkos preprekama, kojih je trenutno sve više, postoji ljubav i prema pozivu i prema čovjeku. Vjerujemo da se svi sjećamo razloga zašto smo se odlučili odazvati svom pozivu.

I zato, pogotovo sada, željeli bismo da nam se pridružite i podijelite svoje dobre priče iz prakse i brige s posla. Prisjetite se dobrih praksi, pozitivnih reakcija korisnika ili možda neke kolegice ili kolege koji su vas potaknuli i osnažili kada vam je to bilo nasušno potrebno. Sigurno postoji kritika koju bi trebali čuti svi. Naročito, podijelite nam one kritike koje su nam trenutno najrelevantnije, a tiču se rada u Zavodu kako bi se čuo i taj dio kada stručne institucije, između ostalog i predstavnici Komore, sjednu za stol.

Jer nas je mnogo i jer možemo biti jedni za druge tu. I ponosni i kao podrška… A možda i kao promjena.