S Emom Branicom, reporterkom Nove TV i voditeljicom emisije „Provjereno“, razgovaramo o složenom odnosu medijskog praćenja i ključnih problema sustava socijalne skrbi, u želji da zajednički potaknemo bolje međusobno razumijevanje novinara i socijalnih radnika.

 

1. Koliko često vam se građani javljaju sa svojim pričama iz domene socijalne skrbi? Koji je uobičajeni postupak u Vašoj redakciji kada dobijete priču građana o događanjima iz sustava socijalne skrbi?

Priče iz domene socijalne skrbi dolaze na dnevnoj bazi, po nekoliko na dan. Većina priča koje nam ljudi šalju zapravno i nisu priče, već njihovi subjektivni dojmovi. Ukoliko nešto i je zaista priča, pokušavamo saznati sve relevantne činjenice, konkretne podatke, presude, rješenja.

2. S obzirom da je takvih priča puno, kako procjenjujete vjerodostojnost priče, odnosno kako odabirete priče koje će biti objavljene?

Odabiremo priče u kojima ima konkretnih dokaza. Utvrđujemo je li se zaista dogodio kakav previd, propust, tromost ili rupa u sustavu. Pokušavamo dakako uspostaviti i kontakt sa svim uključenim stranama. Povodimo se činjenicama, a ne zaključcima. Najčešće se radi o temama koje nisu isključivo vezane za socijalni rad već i sudstvo, vještačenja i slično što se međusobno isprepliće. Priče su to koje mogu poslužiti kao primjeri s kojima bi se nešto moglo promijeniti nabolje kako za građane, društvo uopće, tako i za sustav.

3. Svjesni smo te međuresorne isprepletenosti, međutim, koja je najčešća tematika priča koje primate od korisnika s kojima rade socijalni radnici?

U najvećem broju su pitanja skrbništva nad djecom, no takve priče ujedno i najmanje radimo. Mislim da je to odraz vremena u kojem se društvo našlo, mnogo toga prizlazi iz nepoznavanja zakonskih propisa, uloge socijalnih radnika, lošeg tumačenja sudskih presuda i slično, ponekad se čak radi i osobnim obračunima na štetu djece. Nažalost.

4. Stječe se dojam negativno nastrojenog javnog mnijenja prema socijalnim radnicima. Što mislite od kuda to proizlazi?

Zbog zatvorenosti sustava, ali i manjka ljudi (jer bavite se socijalnim radom gdje vas ima premalo, a ne odnosnima s javnošću) mnoge lijepe priče iz sustava šira javnost nikada ne dozna. I to je, smatram, golema šteta jer javnost rijetko kada ima priliku vidjeti nešto pozitivno i lijepo iz sustava socijalne skrbi. Najčešće ono o čemu se priča ili piše je neki negativan kontekst, tragedije u kojima se traži „pedro“, krivac, i to najčešće u redovima socijalnih radnika, a često i brzopleto, bez da se znaju ikakve činjenice. Još jedna stvar koja doprinosi negativnom dojmu su i društvene mreže na kojima korisnici iznose svoju stranu priče. Dakle, može se pročitati samo subjektivan dojam jedne osobe. Stvori se takozvana hajka, a u manjku lijepih priča iz socijalne skrbi ostaje dojam da je to sektor u kojem nema ničega lijepoga, pelemenitog niti hvalevrijednog. Na žalost glasniji su oni korisnici koji su nezadovoljni iz razno raznih razloga.

5. Kako biste opisali vašu suradnju sa socijalnim radnicima i specifično sustavom socijalne skrbi?

Imamo nerijetko izvrsnu suradnju, ona često počiva na percepciji socijanih radnika koju imaju o našem radu i emisiji, ali i međusobnom povjerenju.  Vjerujem da socijalnim radnicima nije lako vjerovati u medije, dakako nismo svi isti.

6. Što bi vama olakšalo izvještavanje o temama iz područja socijalnog rada i specifično socijalne skrbi?

Svakako komunikacija, nemamo svi za cilj diskreditirati nekoga poimenice, “spaljivati vještice”. Nama je cilj ukazati na loše zakone, prakse pa čak i loš sustav u pojednom trenutku kako bi svima bilo bolje. Svaku priču sagledavamo kroz propise i procedure, odgovornosti pojedinih struka, ponekad je i nama medijima potrebno pojašnjavanje istoga i to je moguće ostvariti dobrom komunikacijom.

7. Na koje izazove nailazite pri izvještavanju o socijalno osjetljivim temama?

Veliki ograničavajući faktor su zakonski propisi i zaštita korisnika što često ostavlja dojam zatvorenog i hladnog sustava i ogoljuje vašu poziciju u kojoj se kolokvijalno rečeno “ne možete braniti” jer sve što bi mogli reći je vezano za korisnike i neku specifičnu situaciju.

Nailazimo na razne izazove, komunikacijske barijere, šture informacije. Smatram da je pak najveći izazov loš sustav unutar kojeg radite, percepcija o socijalnim radnicima i što bi trebali ili ne bi trebali raditi, nepoznavanje zakona pa time i neznanje o ovlastima socijalnih radnika.

8. Za kraj, što biste poručili socijalnim radnicima u Hrvatskoj?

Držite se! Radite sjajan posao u teškom sustavu, krajnje nezahvalan i krivo tumačen. Ne dajte da vas to obeshrabri. Puno je predivnih neispričanih priča iz sustava socijalne skrbi. Voljela bih kada bi bilo prilike više o njima izvještavati. Znam, često iza predivnih priča stoje samozatajni socijalni radnici i primjerice maloljetnici pa se doima nemoguće ispričati takvu priču javnosti, a ja sam sklonija stavu kako za sve postoji način i kako se zajedničkom suradnjom to itekako može. Smatram kako bi zajedno trebali raditi na tome da se sustav poboljša – koliko samo manjka primjerice ustanova, da se riješi kronični manjak socijalnih radnika, da se čuje struka, a ne politika.