U prethodnom razdoblju svjedoci smo nekoliko slučaja opasnih fizičkih napada na socijalne radnike.

Krajem studenog mediji su prenijeli vijest o napadu na dvije djelatnice Centra za socijalnu skrb Čakovec koje su verbalno napadnute, vrijeđane i omolovažavane te im se prijetilo smrću. Za dio ljudi isti članak je bio samo jedan u nizu gdje su imali priliku u virtualnoj sferi komentirati kako smo isto i zaslužili, ali za nas socijalne radnike, značio je nešto drugo. Ljutnju, razočaranje, tugu i bespomoćnost. Specifičnost ovog događaja je činjenica da su djelatnice postupajući u jednoj obitelji, napadnute od muškarca koji uopće nije bio dio obitelji niti su djelatnice prema njemu postupale na bilo koji način.

Vjerujem da među nama nema onih koji nije potresla vijest o bacanju Molotovljevog koktela u prostorije Centra za socijalnu skrb Ivanec. Svi smo nekako željeli saznati kako su kolege i kolegice koje tamo rade i je li netko od njih nastradao. Koristili smo se međusobnim poznanstvima ne bismo li dobili bilo kakvu detaljniju informaciju o napadu. Odahnuli smo kako smo čuli da su svi dobro. Prostor je poprilično nastradao, ali to je dio koji će se sanirati. Ono što je nemoguće popraviti je strah ljudi i to prvenstveno onih koji tamo rade, a onda i svih nas drugih koji radimo u sustavu socijalne skrbi.. Mislim da si je većina nas tada postavila pitanje: pa zar opet i dokle više? No nažalost, napadaji ne prestaju.

Jedan od napada počinjen je i u Međimurju kada je mladić u službeno vozilo Centra za socijalnu skrb sipao šljunak i na taj način ugrozio sigurnost stručnih djelatnika. Početkom mjeseca zatekla nas je i vijest i o tragičnom događaju na zagrebačkoj Peščenici kada je nasilnik sjekirom napao bivšu partnericu i u tom mahnitom činu usmrtio jedenogodišnje dijete. Kroz medijske natpise ponovno se u fokusu rasprava kao prva opcija proteže moguća odgovornost socijalnih radnika.

Ovakvi događaji, nažalost, nisu rijetkost. Vjerujemo kako se i vi kolegice i kolege na svojim radnim mjestima susrećete s raznim oblicima nasilja usmjerenog prema vama. Velik broj nas bili smo oni na koje je direktno usmjerena ljutnja, frustracija i očaj naših korisnika. Ponekad se dogodi i da već na prvom susretu korisnici dolaze sa slikom socijalnih radnika kao dežurnih krivaca, dežurnih negativaca. Sa slikom koju su stvorili na temelju novinskih napisa i komentara na društvenim mrežama. Slike koja prevladava u medijima. Našu stručnost i rad usuđuju se komentirati svi, dok nama profesionalna tajna često ne dozvoljava da pustimo glas.

Kontinuirano smo izloženi uvredama, direktnim i indirektnim prijetnjama na društvenim mrežama, u komentarima novinskih članaka. Neki od nas štite se od takvih situacija na način da ne čitaju članke, a još manje komentare. Ali na koji način se još možemo zaštititi? Možemo prijaviti. Prijaviti one koji nam direktno prijete, direktno nas vrijeđaju ili čine bilo koji oblik neprihvatljivog i nasilničkog ponašanja na našu štetu, u našem svakodnevnom radu. Možemo prijaviti komentare u kojima se potiče govor mržnje. Prijavili bismo nasilje da nam naši korisnici ispričaju. Zaštitili bismo ih bez razmišljanja. Prijavimo onda i kad smo mi žrtve. Zaštitimo i sebe.