S nama je Štefica Karačić, predsjednica Hrvatske udruge socijalnih radnika. Dobar dan i dobro došli!

Štefica: Dobar dan!

Novinar: Da gospođa Valerija Kanđera nije uputila javni apel, što bi se događalo prema vašem iskustvu i mišljenju s ovom djevojčicom s kojom je ona zajedno išla na adrese, a odbile su je 31 ustanova?

Š: Na intervenciju Ministarstva, bilo bi sigurno pronađeno mjesto. Bilo je to pitanje u danu kada će se Ministarstvo uključiti i narediti nekoj od ustanova da to dijete primi. Dijete bi bilo zbrinuto.

N: Ali svejedno su one 5 dana kucale na vrata ustanova i svuda su dobile isti odgovor: "Ne možemo, imamo jako puno djece."

Š: Nažalost, tako je u redovnim postupcima. Pokušava se redovnim putem osigurati mjesto, i tek onda dijete odvesti na smještaj. I onda to izgleda ovako kako je kolegica Kanđera rekla. Šalju se mailovi i dopisi raznim pružateljima, uključujući udomitelje, sa zahtjevom za prijemom, i onda se čekaju odgovori. U pravilu dolaze odbijenice, mjesta nema dovoljno, i u svakodnevnoj praksi su ogromni problemi što se tiče smještaja.

N: Što to znači za socijalne radnike koji se suočavaju s ovim problemima na svakodnevnoj bazi? Vidjeli smo ovdje i podatke da ima jako puno zahtjeva i dugo se čeka da se pronađe smještaj.

Š: To je za stručnjake teško. Upravo zbog toga smo imali ovaj slučaj. To je zapravo bio očajnički vapaj praktičara da se nešto napravi, i pozvani su mediji da posreduju jer dođete do nekakve točke kada to više ne možete podnositi i tolerirati.

N: Kako onda objašnjavate da je danas gospođa Tatjana Štritof rekla da su sva djeca koja trebaju biti zbrinuta u ovom trenutku zbrinuta?

Š: Pitanje je što znači "trebaju biti zbrinuta," to je prvo pitanje. Ako se radi o ugroženoj sigurnosti djeteta, onda će ono ipak negdje biti smješteno i zbrinuto, na ovaj ili onaj način, ali postoji određeni broj djece gdje se predviđa da će biti potreban smještaj koji su u redovnoj proceduri, u obradama u sudskim postupcima. Čeka se odluka suda pa se zapravo ne može reći da su sva djeca koja trebaju biti zbrinuta doista zbrinuta jer se za veliki broj te djece koja su u tim postupcima ne zna tko će ih primiti i kada će ih moći primiti.

N: Još jedan šokantni podatak je iznijela dječja pravobraniteljica koja kaže da u ovom trenutku zapravo stotine djece čekaju smještaj jer žive u obiteljima koje o njima ne mogu brinuti i imaju jako puno problema zbog čega trebaju drugi institucionalni, ali možda i izvaninstitucionalni smještaj kada su u pitanju udomitelji. Međutim, ta djeca u tom trenutku, ako ih se nema gdje smjestiti ili čekaju ta rješenja, i dalje žive u obiteljima koje su problematične. Što to znači za tu djecu, jer nije u pitanju jedno ili dvoje, već stotine djece?

Š: Jedna analiza iz Ministarstva koju smo mi imali prilike vidjeti kada smo pregovarali s ministrom u veljači ove godine upravo vezano uz temu podkapacitiranosti sustava za smještaj govorila je da postoji negdje oko 500 djece koja su u potencijalnim potrebama smještaja i zbrinjavanja. To ne znači da sva ta djeca trebaju smještaj u dom. Jedan dio te djece trebao je smještaj, i to je bila brojka oko stotinjak djece koja su u proljeće ove godine bili potencijalni korisnici smještaja. No, ono što je zabrinjavajuće je da zbog čekanja na smještaj, tih stotinu djece je bilo još u vlastitoj obitelji gdje nisu imali adekvatnu skrb. To je ono što ozbiljno zabrinjava sustav i treba ga uzdrmati da se konačno nešto napravi da takve situacije imaju gotovo rješenje i da sustav ima kapacitet da takve situacije riješi.

N: Ali tu se događa zapravo jedan neobičan proces. Postojali su određeni kapaciteti koji su se s vremenom smanjivali zbog ideje i želje da se djeca smjeste izvan domova, znači izvaninstitucionalno, ili da se vrate u svoju obitelj ako je rehabilitirana ta obitelj, ili da se pronađe zamjenska obitelj, udomitelji ili posvojitelji. Međutim, ako se išlo na gašenje kapaciteta, a nije se istovremeno radilo na jačanju ovog drugog dijela, je li tu došlo do jedne fatalne pogreške?

Š: Došli smo, naravno, u problem i to nije prva situacija. Deinstitucionalizacija je ozbiljno krenula 2012. godine potpuno nepripremljeno, temeljem preporuka koje dolaze iz Europe. To nije trend u Hrvatskoj, niti smo mi to izmislili. I zaista je poželjno i u interesu djece da žive u obitelji, i svaki stručnjak koji radi u sustavu će se s time složiti. Međutim, mi moramo prepoznati vlastite potrebe, vlastito okruženje, situacije u kojima jesmo, i onda zapravo resurse stvarati u odnosu na to. Domovi su se deinstitucionalizirali, smanjen je broj kreveta za smještaj djece, međutim te zgrade i dalje postoje, te sobe postoje, i ne vidimo razloga da Ministarstvo sada u ovom trenutku ne analizira stanje i ne iskoristi te prostore da bi se osigurali smještaji za tu djecu. To naravno nije pitanje samo smještaja, to je pitanje i osoblja koje će raditi s tom djecom. Tako da ovu situaciju koju imamo ne možemo promatrati kao problem Hrvatskog zavoda za socijalni rad, odnosno ljudi koji rade u bivšim Centrima za socijalnu skrb. Niti samo kao problem domova koji rade s tom djecom. Nekako se uvijek pokušava reći da Centri izriču previše žurnih mjera, pa su domovi pod pritiskom, i zapravo se takav problem s najviše razine, a to je tamo gdje je ta najveća odgovornost socijalne politike, s Ministarstva prebacuju na praktičare da se mi između sebe raspravljamo tko je tu kriv u ovoj situaciji.

N: Vratimo se na ovaj slučaj zbog kojeg se ovo ponovno stavilo pod lupu javnosti. Ova djevojčica je trenutno smještena u Centru za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj, međutim to je privremeno rješenje i mene sada zanima do kada ona može tamo ostati i što će se s njom dogoditi da joj se pronađe trajniji smještaj. Jer su u Raškaju organizirana dežurstva, i tamo inače djeca ne borave da bi spavala.

Š: Ovo je instant rješenje koje sigurno nije adekvatno jer sada imamo situaciju gdje to nije samo pitanje tko će nju čuvati preko vikenda. Treba netko i obrok pripremiti, treba netko i prostor počistiti. Naprosto imamo ustanovu koja osigurava samo tjedni smještaj, ne osigurava stalni smještaj. I to je moglo biti rješenje za nekoliko dana. Ja duboko vjerujem da je taj postupak te procjene i pronalaženja adekvatne ustanove već poodmakao i vjerujem da će se rješenje naći. Inače, privremeni smještaj je od 6 mjeseci do godinu dana, ali naravno pod uvjetom da je on adekvatan.

N: Hvala vam na vašim razmišljanjima!