1. Socijalna radnica ste Klinike za psihijatriju pri KBC Sestre milosrdnice. Kako biste opisali svoj profesionalni put?

Nakon završenog fakulteta odradila sam vježbenički staž u CZSS Zagreb i položila stručni ispit. Jedno vrijeme sam radila u Hrvatskoj udruzi gluhoslijepih osoba „Dodir“ kao osobni asistent i prevoditelj predsjednice udruge, Sanje Tarczay, a od 2007. radim kao socijalna radnica na Klinici za psihijatriju, KBC Sestre milosrdnice. Unazad 18 godina radim i kao vanjski suradnik CZSS, vodim mjere nadzora nad roditeljskom skrbi.

2. Upoznati smo da ste dva mjeseca radili na zbrinjavanju kompleksnog slučaja pacijenta iz Nepala koji je liječen na Klinici za traumatologiju. Opišite nam o čemu se točno radilo?

Pacijent iz Nepala je prije dva mjeseca dovezen na hitni medicinski prijem i hitno zaprimljen na Kliniku za traumatologiju našeg KBC-a zbog, kako je bilo navedeno u Povijesti bolesti, pada s 1. kata prilikom čega je zadobio ozljede oba gležnja. Budući da bolničko osoblje nije moglo komunicirati s pacijentom jer nije govorio ni engleski ni hrvatski jezik, a komunikacija putem Google translatea također nije bila uspješna, zadan je konzilijarni pregled socijalnog radnika radi pomoći pri prikupljanju potrebnih informacija i daljnjem zbrinjavanju pacijenta, nakon što bolničko liječenje završi. Pacijent je kod sebe imao putovnicu, vizu, radnu dozvolu, Ugovor o radu kojeg je trebao potpisati s poslodavcem u RH. No, bio je bez prijavljenog prebivališta/boravišta, bez zdravstvenog osiguranja, kasnije saznajem da mu je i radna dozvola poništena, a viza pred istekom. Nemoguće je bilo dobiti bilo kakve informacije od njega jer se nismo mogli sporazumjeti. Liječničkom obradom utvrđeno je da je pacijentu potrebna operacija obiju peta. Da bi mogao biti operiran, trebalo mu je prethodno objasniti cijeli operativni postupak, njegove prednosti i rizike, nakon čega je trebao dati svoju pisanu suglasnost. Sve to bilo je nemoguće bez prevoditelja nepalskog jezika.

Ukratko, bilo je potrebno puno telefonskih razgovora (s MUP-om, Ministarstvom zdravstva, poslodavcem kod kojeg je pacijent trebao raditi, HZSR, nevladinim organizacijama…) i pismene korespodencije da bi se pronašao prevoditelj, prikupili anamnestički podaci, pokušalo riješiti pokrivanje bolničkih troškova, osigurati adekvatan smještaj pacijenta po otpustu iz bolnice… na kraju krajeva, da bi se uopće rasvijetlile okolnosti dolaska pacijenta na liječenje jer podaci dobiveni od policije i njihova interpretacija slučaja nije zvučala baš logično.

3. Vrlo je jasna jezična barijera s kojom ste se morali suočiti. Kako ste tome doskočili? S kojim problemima ste se još susreli kod liječenja Nepalca?

Bilo je potrebno što prije pronaći prevoditelja. Od policije sam dobila informaciju da u HR ne postoji službeni prevoditelj nepalskog jezika. Obratila sam se Crvenom križu iz kojeg su me uputili na Prihvatni centar Porin koji je uspio osigurati prevoditelja u svrhu dobivanja suglasnosti pacijenta za operaciju. Međutim, prevoditelj je otišao na duži godišnji i opet smo bili u problemu. Nakon operacije, pacijent se fizički dobro oporavljao i brzo je trebao biti otpušten iz bolnice te je bilo potrebno osigurati mu adekvatnu skrb, obzirom da idućih 3 mjeseca ne smije stati na noge, i smještaj. Osoblje odjela je pacijentovo ponašanje opisivalo „pomalo bezobraznim“ jer tijekom vizite nikoga ne gleda u oči niti sluša što mu se govori. Stekla sam dojam da se ne radi o bezobrazluku nego da je, vjerojatno sve što mu se dogodilo od dolaska u RH, ipak utjecalo i na njegovo psihičko stanje. Tražeći novog prevoditelja, nekako sam uspjela doći (ne pitajte me kako, igrala sam se detektiva) do broja mobitela gospodina Simona Lame, predsjednika Udruženja Nepalaca u Hrvatskoj koji je odmah priskočio u pomoć te sam konačno uspjela detaljnije porazgovarati s pacijentom. Dobiveni podaci bacili su skroz drugo svjetlo na cijeli slučaj. Naime, saznala sam da je pacijent u Nepalu liječen od psihoze i uzimao je psihijatrijsku oralnu terapiju. Ispričao je da mu se pri dolasku u Hrvatsku, kad je saznao da ga posao više ne čeka, da nema smještaj, da je bez novaca, da mu se agencija preko koje je došao više ne javlja na telefon…, jednostavno „zamračilo“ te je skočio kroz prozor. Dakle, radilo se o pokušaju suicida što, zbog jezične barijere, saznajemo tek 2 tjedna nakon njegovog primitka na liječenje. Odmah smo dogovorili zajednički konzilijarni pregled psihijatra i socijalnog radnika, naravno i prevoditelja bez kojeg smo bili potpuno nemoćni. Psihijatar je, na temelju obavljenog pregleda, indicirao premještaj pacijenta u PB Vrapče koje ga je odbilo primiti jer nemaju uvjete za liječenje i zbrinjavanje nepokretnog pacijenta.

Smještaj nakon bolničkog liječenja je, prema informacijama dobivenim od Područnih ureda HZSR, bilo gotovo nemoguće realizirati jer zakonski propisi i pravilnici očito još uvijek ne funkcioniraju u praksi.

 

4. Kakva je bila podrška u konkretnom slučaju, što kolega što suradnje sa drugim institucijama? Što je bilo olakšavajuće a što otežavajuće?

Podrška na formalnoj/teoretskoj razini od kolega iz sustava socijalne skrbi je bila tu, no u praksi je, moram priznati, izostala. Naš sustav socijalne skrbi još uvijek, nažalost, nije spreman brzo i učinkovito odgovoriti na ovako složene situacije s kojima se sve češće susrećemo u zdravstvu, a u čije rješavanje moramo uključiti i sustav socijalne skrbi. No, moram pohvaliti kolegu, Ivana Jazvića iz Područnog ureda Novi Zagreb koji je bio vrlo ljubazan i dao mi je vrlo korisne informacije.  Za pomoć  sam se obratila i našem Veleposlanstvu u Indiji koje pokriva i Nepal, no nikada mi nisu odgovorili na mail niti mi na bilo koji način dostavili tražene informacije. Tako da su mi od najveće pomoći bile nevladine organizacije. Predsjednik Simon Lama i članovi Non-Resident Nepali Association su redovito obilazili pacijenta u bolnici, pružali mu pomoć i podršku, kontaktirali njegovu obitelj u Nepalu, pomagali u komunikaciji te su prikupili novac za avionsku kartu i sudjelovali u organizaciji povratka pacijenta kući. Da nije bilo njihove pomoći, iskreno, nisam sigurna kako i u kojem vremenskom roku bi se sve na kraju završilo. Povratak pacijenta kući, nažalost ni uz kartu u džepu, nije prošao glatko. Pacijent je bio nepokretan te je do zračne luke morao imati medicinsku pratnju. Obzirom da se radi o dugom letu s presjedanjem, a on je nepokretan, potrebno mu je bilo uvesti urinarni kateter i sl. Nije bilo lako ni organizirati prijevoz do zračne luke jer pacijent nema zdravstveno osiguranje, ali na svu sreću imamo dobrog ravnatelja koji je bez problema odobrio da pacijent bude transportiran našim bolničkim vozilom saniteta, a i kirurg koji je operirao pacijenta je imao puno strpljenja i razumijevanja za cijelu situaciju. No, iako smo sve organizirali, pacijenta su vratili iz zračne luke jer svaka aviokompanija ima neke svoje pravilnike, propisane procedure i ispostavilo se da nedostaje jedan obrazac te su ga odbili ukrcati na let. Ukratko, tek iz trećeg pokušaja se pacijent uspio vratiti kući. 

 

5. Za svoj trud i rad pozvani ste na obilježavanje Nepalskog blagdana Dashain koji organizira Non-resident Nepali Association - NCC Croatia. Kako se osjećate sada kada je sve prošlo i ukazana vam je čast prisustvovati događaju?

Moram priznati da me poziv ugodno iznenadio i razveselio. Cijela svečanost bila je jako lijepo organizirana i osmišljena. Nepalci su poznati kao topao i gostoljubiv narod s vrlo izraženom solidarnošću koju pokazuju prema svojim sunarodnjacima kada god je ona potrebna što su dokazali i u slučaju našeg pacijenta. Svi uzvanici su jako lijepo dočekani. Baš smo međusobno komentirali kako su se potrudili oko svakoga od nas te smo se tijekom cijele svečanosti osjećali jako ugodno, uvaženo i poštovano.

Predsjednik NRNA gospodin Simon Lama me zamolio da održim kratak govor povodom proslave njihovog najvećeg blagdana i tek za govornicom, na temelju reakcija auditorija od oko 600-tinjak Nepalaca, sam shvatila da je većina njih upoznata sa slučajem na kojem sam radila i da jako cijene našu suradnju. Stvarno mi je bila čast i veliko zadovoljstvo sudjelovati na proslavi Dashaina.

 

6. Također je sve više poteškoća u zdravstvenom statusu, kako naših građana tako i stranih radnika. Kakvo je stanje u zdravstvu iz vaše perspektive?

Svi smo svjesni da stanje u zdravstvenom sustavu nije bajno, no ponosna sam na to da još uvijek taj isti sustav, sa svim svojim manjkavostima i tako često kritiziran od svih nas, pruža adekvatnu i pravovremenu zdravstvenu skrb svima, bez obzira jesu li državljani RH ili su stranci, imaju li reguliran zdravstveni status u RH ili ne… Dakle, još uvijek je human.

7. S obzirom na sve veći priljev radnika stranaca, kako kulturološke razlike utječu na rad socijalnog radnika?

Kulturološke razlike smatram velikim bogatstvom koje nas oplemenjuju i čine život zanimljivijim te nas obogaćuju u svakom pogledu. Ni u kom slučaj ne bi bilo dobro da smo svi isti, iste rase, nacionalnosti, vjere, kulture…zamislite da živimo u takvom svijetu, koja bi to bila monotonija.  Čujem razne komentare ljudi oko sebe koji su ljuti što nam dolaze strani radnici i ne žele ih u svojoj blizini. To mi je nepojmljivo i žalosti me.

Naravno da nam, kao stručnjacima, kulturološke razlike mogu otežati i zakomplicirati rad, no ako smo otvoreni za prihvaćanje različitosti i prethodno malo istražimo kulturu i običaje pacijenta/korisnika kojem pomažemo, možemo predvidjeti i prevenirati eventualne teškoće i neugodne situacije, možemo dosta toga naučiti i olakšati si rad. Usporedila bih to s putovanjem na neke, nama egzotične, destinacije. Ako se prije puta informirate i upoznate s običajima, tradicijom, kulturom… zemlje u koju putujete, a na samoj destinaciji poštujete te iste običaje i pravila, sigurna sam da nećete imati nikakvih problema niti neugodnih situacija.

Postajemo multikulturalno društvo što od svih nas zahtjeva veću ili manju prilagodbu. Stoga, smatram da bi sustav trebao prepoznati nove izazove i situacije s kojima se susreću, ne samo socijalni radnici već i druge pomažuće struke u obavljanju svog posla. Bilo bi korisno provesti edukacije socijalnih radnika i srodnih nam struka o kulturi i običajima stranaca koji nam pristižu u sve većem broju kako bi razvijali kulturalnu senzibilnost te usvojili adekvatan pristup prilagođen kulturnim specifičnostima.

Osobno mi rad sa strancima predstavlja izazov i volim raditi s njima. Jedna izreka kaže: „Ne postoje stranci samo ljudi koje još nismo upoznali,“ i mislim da je istinita jer eto, neki od članova NRNA su mi, u vrlo kratkom vremenu postali dragi poznanici…

 

8. Što biste poručili socijalnim radnicima u Hrvatskoj?

Većina nas socijalnih radnika ponekad se osjeća nedovoljno cijenjenima i smatramo da naš rad i trud nije dovoljno prepoznat niti priznat u društvu što nam može biti izvor frustracija, no to nas ne bi trebalo sprječavati da ga obavljamo s ljubavlju i najbolje što znamo i možemo. Jer, biti socijalni radnik nije samo zanimanje… to je poziv!