Povodom početka nove školske godine objavljujemo intervju koji je naša kolegica Marijana Kletečki Radović, profesorica Studijskog centra socijalnog rada pri Pravnom fakultetu u Zagrebu, dala informativnoj radijskoj mreži Media Servisu na temu Inicijative za zapošljavanje socijalnih radnika u hrvatskim školama.

 

2020. pokrenuli ste inicijativu “Pravo svakog djeteta na školski obrok” što je rezultiralo zakonodavnim izmjenama unutar obrazovnog sustava te se uveo jedan besplatan obrok u osnovnim školama za svu djecu. Jeste li ponosni?

 

Osobno sam jako ponosna, a ponosne su i moje kolegice. Nas četiri profesorice s Pravnog fakulteta pokrenule smo tu inicijativu. Bilo nam je jako važno da se naša ideja, proizašla iz stvarne potrebe djece koju smo uvidjele radeći svoj posao i baveći se istraživanjima, realizirala i da je civilna misija sveučilišta oživotvorila. Naime, naša treća uloga, pored znanosti i nastave, je pomoću našeg znanstvenog rada mijenjati cjelokupno društvo na bolje, a u ovom slučaju unaprijditi položaj i prava svakog djeteta u ovoj zemlji. Naravno da smo ponosne jer smo uspjele u tome.

 

Vaš interes je usmjeren na problem siromaštva i socijalne isključenosti beskućništva, dječjeg siromaštva i prava djece koja žive u siromaštvu. Sada je pred Vama još jedna inicijativa - “Inicijativa za zapošljavanje socijalnih radnika u hrvatskim školama”. Za što se zalažete u navedenoj inicijativi?

 

U navedenoj inicijativi zalažemo se za povratak socijalnih radnika u sustav odgoja i odbrazovanja. Socijalni radnici su do 2008. bili sastavni dio stručnog tima koji je radio u školama. Ne mogu odgovoriti zašto su tadašnjim izmjenama i dopunama zakona socijalni radnici kao stručnjaci izbačeni iz tog stručnog tima, no ono što mi danas uočavamo jest značajan porast socijalnih rizika. Kako ste rekli u najavi, bavim se siromaštvom djece, socijalnom isključenosti, mentalnim zdravljem, ali i promišljanjem i unaprijeđenjem naših sustava koji trebaju pomoći djeci kako bi imali mogućnosti za optimalan rast i razvoj. Današnja djeca i današnji mladi, ali i mi svi kao društvo, sve više i više se suočavamo s novim socijalnim rizicima - siromaštvo, nezaposlenost ili s druge strane prezaposlenost roditelja, vršnjačko nasilje, nasilje unutar obitelji, ali i elementarne nepogode. Ne možemo zaboraviti potres koji smo imali i koji je puno djece i obitelji stavio u težak socijalni položaj. Zbog toga nam se čini da je važno odgovoriti na potrebe djece, a djeca su sveprisutna u našem odgojnom i obrazovnom sustavu i zbog toga je važno imati jedan integrirani i sveobuhvatni pristup koji uključuje i socijalnog radnika kao profesionalca koji može prepoznati socijalne rizike na vrijeme kako bi dao podršku djeci i obiteljima.

 

Koje su sve dobrobiti ove inicijative za djecu i kako bi to izgledalo?

 

U sustavu obrazovanja imamo pedagoge, psihologe, logopede, knjižničare, koji isto tako spadaju u stručne suradnike, ali nemamo socijalne radnike kao profesionalce koji po svojim kompetencijama prepoznaju rane rizike. Što to zapravo znači? Vrlo rano se uočava kod djeteta možda neki poremećaj u ponašanju. Poremećaji u ponašanju dolaze iz neke problematike. Ona može biti vezana uz neke obiteljske odnose, uz vršnjačke odnose ili individualna obilježja djeteta. Vrlo često u školama se prepoznaje problematika koje ide iz individualnih obilježja djeteta, prepoznaje se i problematika koja dolazi iz obitelji, ali često stručnjaci u školama nemaju mehanizme odgovoriti na taj problem i tu nastupa socijalni radnik. Oni kao profesionalci mogu rano prepoznati problem te mogu djelovati u odnosu na obitelj. Ono što mi danas imamo u sustavu je reaktivan rad i reaktivne intervencije, kada je već prekasno. Škola intervenira na način da obavijesti centar za socijalnu skrb, današnji Zavod za socijalni rad. To je često prekasno, kada problemi eskaliraju i kada imamo sužene mogućnosti za pomoć konkretnom djetetu.

 

Kakvo je uopće trenutno stanje s kriznim situacijama u pojedinim obiteljima? Uključuje li se uopće škola u prevenciju i upozoravaju li ili se nekako drže po strani?

 

Rekla bih da škole čine najviše što mogu. One obaviještavaju centre za socijalnu skrb, ali prema našim saznanjima i prema podacima centara za socijalnu skrb, to zapravo bude poprilično kasno u odnosu na mjere i postupke koje centar može izreći tim obiteljima. Naša inicijativa za vraćanje socijalnih radnika u sustav obrazovanja, zapravo ide iz te pozicije preventivnog rada i preventivnog djelovanja. Temelji se na uočavanju problema što je moguće ranije kako bi zapravo sve druge službe mogle odgovoriti - i osnažiti to dijete i pomoći toj obitelji te ih na vrijeme uputiti u onaj sustav u kojemi mogu dobiti odgovarajuću podršku. Meni se čini da danas izostaje takav pristup radu iako mi stručnjaci puno govorimo o integiranom pristupu. Sustav obrazovanja, sustav zdravstva i sustav socijalne skrbi moraju integirano i zajedno djelovati. Mi o tome puno govorimo, ali u praksi vidim puno prostora za unaprjeđenje tog zajedničkog rada.

 

Kakva su iskustva drugih zemalja u EU? Čini mi se da većina njih ima socijalne radnike u školama, pa kakva je kod njih situacija u odnosu na Hrvatsku?

 

Među 28 zemalja EU, Hrvatska je jedna od tri zemlje koje nemaju razvijeni školski socijalni rad i nemaju zakonodavno rješenje po kojem socijalni radnik može raditi u školama. To nam govori kako razumijevamo podršku djeci i rekla bih da je ona u tom smislu manjkava. Nemamo još uvijek dovoljnu svijest o važnosti preventivnog rada pa imamo nepravdu i političko nerazumijevanje. Kažem političko nerazumijevanje jer doista ne znam zbog čega je socijalni radnik 2008. godine izbačen iz Zakona o odgoju i obrazovanju. Danas, 2023. godine, ovom Inicijativom želimo reći “osvijestite se prema djeci”, budite svjesni socijalnih rizika i budite svjesni suvremenog načina života i svih izazova ili problema koje on donosi. Danas imamo djecu sa sve izraženijim poteškoćama mentalnog zdravlja, sa sve izraženijim vršnjačkim nasiljem, sa sve složenijim problemima u obitelji i odgovorno društvo treba pomoći djeci i to na način da odgovorimo na njihove nevolje i odgovorimo na vrijeme. Zašto škola i školski socijalni rad? Upravo zato što su u školi sva djeca, kao opća populacija, a unutar te opće populacije i dio djece koja živi u socijalnim rizicima. I zato je važno da se politike osvijeste i da kroz uvrštavanje socijalnih radnika sustav obrazovanja odgovori na suvremene potrebe koje je prepoznala Europa, jer školski socijalni rad nije ništa novo. On postoji, ima svoje ciljeve, ljudi koji rade u školama imaju svoje kompetencije, područje rada. Sve je to skupa poznato i mi bismo htjeli da u hrvatskom kontekstu imamo takav model rada i sveobuhvatan pristup djeci i mladima.

 

Uz uvođenje socijalnog radnika u škole, na koji još način možemo i mi kao opća javnost pridonijeti. Je li odgovornost i na pojedincima?

 

Ja bih rekla da je odgovornost na svakom pojedincu društva. Osobno dolazim iz visokog obrazovanja, aktivna sam u profesionalnim organizacijama socijalnog rada - HKSR-u i HUSR-u, ali i kao građanin, i kao roditelj. Meni je važno iz svih tih aspekata imati svijest o tome kako učiniti društvo osjetljivijim na potrebe građana, a onda posebice na građane koji su najosjetljiviji - djecu i mlade. Odgovornost je pomoći djeci i mladima, ali odgovorno društvo time pomaže i sebi, jer ako mi ne odgovorima na potrebe djece i mladih i ako ostavimo da se socijalni rizici i problemi množe te samo reaktivno odgovaramo na njih, dobit ćemo kasnije jako složene probleme i nažalost moguće i tragične ishode. Kada se u medijima pojave napisi i prilozi o tome da se dogodila smrt djeteta, onda se svi pitamo “Gdje smo bili?”, “Gdje je bio sustav?”. Sustav socijalne skrbi nema ovog trenutka mogućnost odgovoriti preventivno na socijalne rizike, on odgovara reaktivno kada se problem pojavi. Upravo zato je važno kod nas građana razviti svijest kako možemo u društvu odgovoriti na potrebe onih kojima zapravo treba podrška i pomoć. Pozvala bih sve građane da podrže našu inicijativu i razmisle o tome zbog čega je važno imati cijeli spektar stručnjaka u osnovnim i srednjim školama koji onda mogu zajedno, integrirano i stručno, odgovoriti na potrebe djece. Jedan logoped će to raditi vezano uz govorne poteškoće, psiholog će odgovoriti na potrebe djeteta i njegovih individualnih poteškoća, a socijalni radnik će biti ona spona između obitelji, škole i zajednice i odgovoriti na potrebe tog djeteta u obitelji i zajednici.

 

Nedavni događaji u susjednoj Srbiji su nas sve potresli. Što Vam se čini, kakva je klima kod nas? Trebamo li strahovati od sličnih događanja ii možemo li išta prevenirati?

 

Osobno ne volim tu atmosferu straha, ali bih rekla da trebamo imati svijest o rizicima i da trebamo biti svjesni usloženih situacija u kojima danas djeca i mladi, kao i mi svi, živimo. Ne možemo zabiti glavu u pijesak i praviti se da nemamo visoke stope rizika siromaštva, da naša djeca imaju sve veće ili sve izraženije poteškoće. Veliki broj djece danas traži podršku psihologa, stručnjaka iz područja mentalnog zdravlja i danas imamo situaciju u kojoj nemamo dovoljno kapaciteta odgovoriti na sve te potrebe djece i mladih. Danas se na privatnog psihiloga čeka tri do četiri mjeseca i to je alarmantan podatak. U tom smislu mislim da je važno početi graditi sustav podrške mentalnom zdravlju. Ministarstvo zdravstva je to prepoznalo na način da će se osnivati dispanzeri za mentalno zdravlje. Oni su do 90-ih godina postojali kod nas, ali su ukinuti. Stručnjaci svih tih 30 godina upozoravaju koliko je važno u lokalnim zajednicama imati takve mreže podrške ljudima i mislim da kao društvo trebamo graditi nove modele koji su nam poznati i ti modeli trebaju biti na dobrobit djece, mladih i nas ljudi koji živimo u lokalnim zajednicama.

 

Napomena uredništva: U prilagodbi intervjua iz govorne u pisanu formu napravljene su manje izmjene, ali vodeći računa da se ni na koji način ne mijenja sadržaj i smisao izgovorenog.