Jedna od mjera koje su trebale pomoći da se stariji, nemoćni i kronično bolesni siromašni korisnici uključe u zajednicu je „ pravo na doplatak za pomoć i njegu“. Sama ideja ove naknade je bila u tome da bolestan ili nemoćni korisnik/korisnica od te naknade plati uslugu druge osobe da joj pomaže u onim svakodnevnim radnjama koje više ne može sam ili sama činiti. Pri tome se misli na: organiziranje prehrane, pripremu i uzimanje obroka, nabavu namirnica, čišćenje i pospremanje stana, oblačenje i svlačenje, održavanje osobne higijene, kao i obavljanje drugih osnovnih životnih potreba. Iznosi namijenjeni tome su u dva opsega, punom, koji iznosi 600,00 kuna i u smanjenom koji iznosi 420,00 kuna.
Ovo pravo je došlo u sustav socijalne skrbi iz mirovinskog sustava u kojemu je bilo priznavano uz mirovinu u onim slučajevima kada je dolazilo do pogoršanja zdravstvenog stanja korisnika mirovine. Ti iznosi u mirovinskom sustavu bili su puno veći.
Da bi se ostvarilo pravo u punom opsegu potrebno je ispuniti određene zdravstvene kriterije – što utvrđuje Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (laički rečeno-„ komisija“). Pravo na puni opseg doplatka imaju osobe s težim oboljenjima a ostali zakonski kriteriji su: da osoba nema sklopljen ugovor o doživotnom niti dosmrtnom uzdržavanja, da nije smještena u ustanovu socijalne skrbi i kod drugih pružatelja socijalnih usluga, u zdravstvenoj ili drugoj ustanovi odnosno organiziranom stanovanju, da ne ostvaruje isto pravo putem HZMO-a i da ne ostvaruje pravo na osobnu invalidninu po Zakonu o socijalnoj skrbi ili drugim propisima (čl. Zakona o socijalnoj skrbi).
Za ostvarivanje prava u smanjenom opsegu, osim gore navedenih kriterija, uzimaju se u obzir i kriteriji kao što su: posjedovanje druge kuće ili stana osim one u kojemu osoba stanuje a koju bi mogla otuđiti ili iznajmiti i time osigurati sredstva za pomoć i njegu, posjedovanje poslovnog prostora koji se ne koristi za obavljanje registrirane djelatnosti, te prosječni iznos prihoda samca koji ne smije prelaziti iznos od 1.250,00 kuna odnosno prosječni mjesečni prihod svih članova kućanstva koji ne smije prelaziti iznos od 1.000,00 kuna u prethodna tri mjeseca prije mjeseca u kojemu je podnesen zahtjev( čl. Zakona o socijalnoj skrbi).
Što to u praksi znači ? To znači da će 600,00 kuna mjesečno, koliko iznosi visina doplatka u punom opsegu, ostvarivati osobe s težim oboljenjima - bez obzira što imaju veće prihode, što su vlasnici nekoliko nekretnina ili poslovnih prostora, dok s druge strane pravo na doplatak u smanjenom opsegu, koji iznosi 420,00 kuna mjesečno, neće moći ostvariti bolesne osobe - samci koji imaju niske mirovine - ali veće od 1.250,00 kuna mjesečno; kao i one bolesne osobe koje žive s nekim, najčešće bračnim/ izvanbračnim partnerom, a to su u pravilu umirovljenici sa niskim mirovinama, pa im prihodi prelaze 1.000,00 kuna po članu kućanstva.
Takvo zakonodavstvo je nepošteno, zakida najsiromašnije i najbolesnije članove našeg društva i pod hitno se mora mijenjati.
Unatrag zadnjih desetak godina ministarstvima nadležnim za socijalnu skrb je od strane struke bilo ukazivano na brojna nepravedna, diskriminirajuća i loša usmjerena novčana prava koja su „dolutala“ u socijalnu skrb. Vezano za pravo na doplatak za pomoć i njegu struka predlaže da se svim osobama kojima Zavod utvrdi odgovarajući zakonom propisan stupanj narušenosti zdravstvenog stanja, a koji nemaju sklopljen ugovor o dosrmrtnom uzdržavanju, koji imaju jednu nekretninu u kojoj žive, nemaju poslovni prostor i koji su smješteni po privatnoj osnovi u domove socijalne skrbi ili druge ustanove omogući ostvarivanje prava na doplatak za pomoć i njegu a da prihodovni cenzus iznosi 4.000,00 kuna po samcu odnosno članu kućanstva umjesto 1.250,00 i 1.000,00 kuna. Time bi ti iznosi pomogli u zbrinjavanju velikog broja korisnika jer bi njime doplatili naknade za smještaj u domove. Visina premala naknada je zaista niska i da bi ostvarila svoj smisao trebala bi iznositi najmanje 750,00 kuna mjesečno a u punom iznosu barem 1.000,00 kuna mjesečno.
Time bi se doista pomoglo velikom broju korisnika u zbrinjavanju, uključivanju u svakodnevni život, a korektnim i poštenim odnosom zajednice bi se vratilo dostojanstvo starijim i siromašnim članovima zajednice kao i članovima njihovih obitelji.
Isto tako godinama je ukazivano da ovom pravu kao čisto administrativnom postupku nije mjesto u sustavu socijalne skrbi iz razloga što se ovakvim iznosima ne postiže socijalna sigurnost „pravih“ korisnika a troše se resursi na one korisnike koji nisu u stanju socijalno zaštitne potrebe.
Nejasno je zbog čega se ovo pravo na preispita i utvrdi postiže li efekte na one kojima je namijenjeno, pa da se slijedom toga regulira zaštita bolesnih, nemoćnih i siromašnih osoba kroz suvislije i pravednije zakonodavstvo.
Hrvatska komora socijalnih radnika