Svoj 42-godišnji radni vijek provela sam u centru za socijalnu skrb. Tadašnji Centar za socijalni rad osnovan je godinu dana prije mog zapošljavanja, 1977. godine, u tada nerazvijenoj općini Novi Marof. U Centru su tada, za područje s više od 30.000 stanovnika, na stručnim poslovima radila tri socijalna radnika. Naš „šef“ je bio socijalni radnik, jedan iz prve generacije školovanih socijalnih radnika, jako posvećen tome da Centar dobije zasluženi ugled i mjesto u zajednici. Sredstva namijenjena za potrebe socijalne zaštite bila su nedostatna, socijalne pomoći su se dodjeljivale vrlo restriktivno i bez jasno utvrđenih kriterija. Socijalni radnici su u to vrijeme puno radili s pojedincima i obiteljima u rješavanju njihovih problema, surađivali smo sa socijalnim radnicima u drugim centrima, domovima socijalne skrbi, bolnicama i poduzećima. U našoj sredini nije bilo javnih servisa koji bi ljudima omogućili bolju kvalitetu života (brige o djeci, starijim osobama), često smo bili pod pritiskom da „odrađujemo“ poslove drugih službi, ali unatoč tadašnjim ograničenjima, imali smo osjećaj da svoja stručna znanja možemo koristiti u radu s ljudima i da kao profesija uspijevamo naći svoje mjesto. U to vrijeme je naš Centar imao Savjetovalište za brak i obitelj i Klub liječenih alkoholičara, a zahvaljujući angažmanu tadašnjeg direktora Centra, osnovana je u Novom Marofu zaštitna radionica koja je zapošljavala osobe s invaliditetom. Osamdesete prošlog stoljeća bile su i godine razvoja socijalne psihijatrije i tada nam se otvorila mogućnost ravnopravnog sudjelovanja s drugim stručnjacima u procesima liječenja od alkoholizma i rehabilitacije ovisnika i njihovih obitelji, te mogućnost edukacije socijalnih radnika za rad s obiteljima, što je bila velika promjena, s obzirom na to da nam je stručno usavršavanje bilo do tada uglavnom nedostupno. Centar je donošenjem tadašnjeg Zakona o braku i porodičnim odnosima dobio niz novih ovlasti u području zaštite djece i obitelji, nakon čega su u Centru zaposleni pravnik i psiholog. Timski rad, interdisciplinarni pristup u radu s ljudima i kvalitetna stručna podrška tadašnjeg Republičkog zavoda za socijalni rad promjene su koje su uvelike unaprijedile kvalitetu stručnog rada. Tijekom osamdesetih, s pogoršanjem ekonomskih prilika i padom životnog standarda, rasla je potreba za većim i raznovrsnijim materijalnim davanjima. Socijalni radnici su se sve više bavili preračunavanjima novčanih pomoći i administriranjem, a sve je manje bilo vremena i mogućnosti za rad s ljudima. Ratno i poslijeratno vrijeme nosilo je nove izazove. Socijalni radnici su podnijeli golem teret zbrinjavanja prognanika i izbjeglica, no nažalost, njihov doprinos u domovinskom ratu nije nikad javno spomenut. Siromaštvo i razdoblja krize u poslijeratnom razdoblju doveli su do porasta problema mentalnog zdravlja, obiteljskih problema, nasilja, zanemarivanja djece, problema u ponašanju djece i mladih, problema starije populacije. U centrima za socijalnu skrb nije bilo dovoljno stručnih radnika (kadrovska popunjenost u našem Centru bila je ispod 50 %), materijalna sredstva i oprema bili su nedostatni. U takvom raskoraku potreba i očekivanja društva sa stvarnim mogućnostima Centra da odgovori na te potrebe, socijalni radnici su se osjećali sve nemoćnijima. Iako nas je često pogađalo što smo bili predmet neutemeljenih kritika, bilo nam je jasno da sve veća očekivanja od profesije i sve izraženiji fokus javnosti na sustav socijalne skrbi nije samo znak neshvaćenosti i nepoznavanja vrijednosti našeg rada, nego je i pokazatelj koliko je naša profesija važna u društvu. U posljednjih trideset godina započete su ili provedene brojne reforme, unaprijeđeno zakonodavstvo, zaposleni su novi radnici u centrima za socijalnu skrb i osigurani su bolji uvjeti za rad, no mnogi problemi i dalje ostaju neriješeni i izvor su nezadovoljstva. Za nas koji smo radili u Centru nikad nije izvor frustracija bio u neposrednom radu s korisnicima, nego u nerazumijevanju i nedostatku podrške od strane onih koji su odgovorni za sustav. U našem malom Centru za socijalnu skrb shvatili smo da se sa svakim problemom lakše nosimo ako se, prije svega, oslanjamo na vlastite resurse: na naše znanje i kompetencije, dobre međuljudske odnose u kolektivu, dobru suradnju s kolegama i suradnicima. To su naše snage koje nam pomažu u radu i čuvaju nas od stresa i sagorijevanja. U ulozi ravnatelja Centra smatrala sam se odgovornom da stručni radnici imaju primjerene uvjete rada, da budu savjesni u obavljanju svojih radnih zadataka, da se neprekidno educiraju i stječu nove kompetencije, te da se osjećaju sigurno i da imaju podršku i razumijevanje, i od strane ravnatelja, ali i kolega, u situacijama kad nastanu teškoće, pa i pogreške u obavljanju posla. Važno je osvijestiti i „proslaviti“ svaki uspjeh i svaki lijep dan na poslu jer to jača samopouzdanje pojedinca i kolektiva i pokretač je daljnjeg napredovanja. Svih proteklih godina vodili smo mnoge borbe. Svojim djelovanjem, s pozicija radnika centra ili putem strukovne udruge, otvarali smo socijalne teme u javnosti, informirali smo građane, suradnike, kreatore lokalnih politika, poticali razumijevanje i empatiju za potrebe slabijih članova društva, a ujedno gradili pozitivnu sliku o našoj profesiji, što je rezultiralo i pozitivnim promjenama. Današnje vrijeme je osobito izazovno, što utječe na život svakog od nas i posebno pogađa najranjivije skupine u društvu. U ovom je vremenu osobito važno da resorno ministarstvo, u suradnji sa stručnjacima u sustavu socijalne skrbi, unapređuje sustav kako bi mogao odgovoriti na potrebe svojih korisnika. Ova suradnja ujedno pretpostavlja aktivno sudjelovanje i zajedništvo svakog socijalnog radnika, svih ustanova socijalne skrbi, strukovnih udruga i svih drugih dionika. Vrijednosti na kojima počiva socijalni rad potiču socijalne radnike da u svom djelovanju radi postizanja pozitivnih socijalnih promjena nikad ne posustanu.
Antonija Maltar, socijalna radnica, 20 godina ravnateljica centra, 10 godina predsjednica Udruge socijalnih radnika Varaždinske županije i članica više humanitarnih i drugih udruga u zajednici, u mirovini od rujna 2020. godine.