Međunarodni dan ljudskih prava (10.12.)

Back to top

Međunarodni dan ljudskih prava obilježava se svake godine 10. prosinca., na dan kad je davne 1948. potpisana Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima. Općom deklaracijom osigurava se širok spektar prava svakog čovjeka neovisno o dobi, spolu, rasi, vjeri, i to pravo svih ljudi na život, slobodu i sigurnost bez ikakvih razlika. Republika Hrvatska potpisnica je Opće deklaracije od 2009. i kroz različite sustave osigurava zaštitu prava i dostojanstva svakog čovjeka.

Ovom prilikom HKSR u ime svih socijalnih radnika želi sretan dan ljudskih prava građankama i građanima Republike Hrvatske!

Ovaj dan želimo iskoristiti kako bismo skrenuli pažnju na one koji su dio našeg društva – ljude kojima je svakodnevno potrebna posebna zaštita njihovih osnovnih ljudskih prava. To u ljudi koji se ne mogu osloniti na članove obitelji, na supružnike, na punoljetnu djecu ili na dobrosusjedske odnose. Ljudi kojima zaštita prava potrebna već od prvih dana života pa sve do posljednjeg. Osobe koje su ponekad i nevidljive. Žive povučenije nego većina nas, žive skromno, žive u dijelu sebe na način koji je drugima teško razumjeti. To su osobe s mentalnim bolestima, osobe s tjelesnim invaliditetima, osobe s intelektualnim teškoćama, osobe s višestrukim zdravstvenim teškoćama. Tu su, s nama su, a često su bez nas. Velik dio svog života moraju provesti u bolnicama, i često im je bolnica spas za život. U trenutku kada zdravstvo više nema što dati tim ljudima, čovjek ostaje sam sa svojim teško narušenim zdravljem i nema nikoga tko će ga zastupati i pomoći mu u poslovima s bankama, sudovima, rodbinom... Tada ta osoba treba skrbnika.

Što je skrbništvo? Pravni oblik zaštite osobe koja ne može sama zastupati svoja prava i interese jer je duševna bolest jača i zatvara čovjeka u neki drugi svijet. Riječ je o ljudima koji ne mogu prepoznati koja je novčanica od 20 kuna, a koja od 200 kuna, o ljudima kojima se u mislima roje opasnosti, ljudima koji se boje, koji u svima vide neprijatelje i nepostojeće opasnosti…

Što je potrebno da bi čovjek dobio skrbnika? Redoslijed postupanja govori kako inicijativu za to može dati svatko – građani, udruge, državne službe, banke i druge instance kao inicijatori potrebe za zaštitu. Kao neke od situacija u kojima je potrebna reakcija navodimo su one kad osoba zbog svojih poteškoća nije u stanju brinuti o sebi, npr. kupovati hranu, odjeću, obuću, higijenski pribor; redovito se hraniti i održavati higijenu; nesnalaženje u vrijednosti novca, nepoznavanje pojma novca; nemogućnost da se vodi briga o vlastitom zdravlju (izostanak samoprepoznavanja bolesti). Kad se prepozna bilo koji od nabrojanih problema, svatko zainteresiran pomoći može se javiti centru za socijalnu skrb kao instituciji države koja u svojoj javnoj ovlasti ima položaj direktnog predlagatelja postupaka za zaštitu pojedine osobe. Centar podnosi prijedlog nadležnom sudu radi lišenja poslovne sposobnosti, a kada je taj postupak okončan, ukoliko je osoba lišena poslovne sposobnosti slijedi postupak stavljanja pod skrbništvo osobe i određivanje osobe skrbnika.

Skrbnici se imenuju da bi brinuli o osnovnim pravima osoba lišenih poslovne sposobnosti rješenjem centar za socijalnu skrb. Obiteljski zakon koji regulira ovu materiju, navodi više situacija, a time i osoba koje su skrbnici. Najpoželjniji skrbnici su članovi obitelji osobe koja je lišena poslovne sposobnosti, jer se podrazumijeva i pretpostavlja da će imati uvijek u vidu najbolji interes štićenika. Međutim, ni to rješenje nije lišeno kontroverzi, jer ako su u pitanju roditelji koji postaju skrbnici nakon punoljetnosti djeteta, njima se u biti država miješa u odnos s djetetom na način da traži da odluke o djetetu budu preispitane od strane državnih tijela. Time se zapravo ometa pravo na privatnost obitelji. Članovi obitelji ili druge bliske osobe koje vlastitom odlukom, htijenjem, izraženom željom da skrbe za osobu lišenu poslovne sposobnosti također mogu biti imenovani skrbnicima i njihove odluke i postupanja podliježu praćenju od strane države.

Posebni skrbnici zastupaju osobe lišene poslovne sposobnosti u nekom zasebnom pravnom postupku, ili dok traje postupak odlučivanja lišenju poslovne sposobnosti, zastupaju maloljetnu djecu u sudskim i drugim postupcima kada su interesi djece kontradiktorni interesima roditelja, ili u drugim situacijama.

Ako nije moguće pronaći osobu iz kruga obitelji ili šire, zbog nužnosti da osoba ima skrbnika, skrbnicima se imenuju stručni radnici centara za socijalnu skrb. Iako to, u nedostatku boljega, izgleda kao dobro rješenje ovaj je institut najviše primjenjivan, ali i on nosi nove kontraverze. Naime, odredba Obiteljskog zakona navodi da stručni radnici moraju biti skrbnici, što znači da im je, za razliku od svih ostalih građana, uskraćeno izražavanje volje žele li biti skrbnici ili ne.

Koji su razlozi da se ovakva diskriminirajuća odredba ugradi u Obiteljski zakon možemo nagađati, no želimo naglasiti što to znači za kvalitetnu i odgovornu zaštitu štićenika. Cijeli je niz problema: ne postavlja se pitanje jesu li kompetentni za tu zadaću, imaju li neke osobne prepreke radi kojih ne mogu obavljati dobro skrbničku dužnost, a posebno brine činjenica da se ne vodi računa koliko ovi poslovi zahtijevaju vremena, posvećivanja pažnje štićenicima i bivanja njima na raspolaganju. Uz to prisutne su i brojne druge kolizije interesa, jer ovi skrbnici podnose izvještaj o stanju skrbi o štićenicima onom tko ih silom imenuje skrbnicima, pa je vrlo izazovno u izvještaju navesti sve manjkavosti sustava zaštite pojedine osobe, a kojih ima.

Socijalni radnici okupljeni u strukovnu komoru žele ukazati prije svega na nedovoljno razvijen institut zaštite i brige o osobama lišenim poslovne sposobnosti. Taj je institut površan, parcijalan i u mnogim situacijama predstavlja kršenje ljudskih prava osoba koje to nisu u stanju ni izreći ili ih se ignorira. Nerazvijeni su i neravnomjerno su raspoređeni skromni resursi socijalnih usluga kojima se pruža podrška osobama lišenim poslovne sposobnosti, te im se ne omogućuje dostojanstven život u vlastitom domu, već u određenom trenutku tim ljudima predstoji smještaj u ustanovu socijalne skrbi. Zaključno, nažalost ne možemo reći da se vodi istinska dobra briga o ljudima i osnovnim ljudskim pravima najosjetljivijih članova društva.

I kad tako sagledamo realnost moramo se zapitati – predstavlja li skrbništvo oblik potpune i pravedne zaštite ljudskih prava ili je taj institut samo „pro forma“ radi zaštite odgovornosti države prema tim osobama?

Svim skrbnicima iskreno zahvaljujemo na njihovoj brizi i nesebičnosti.